Novo jutro. Molim se da su tu… I molim se da nisu tu.

Košava raznosi lišće i kese i kroz tople jakne hladnoću do kostiju tera. Mimoilazim se sa (s)umornim bezvoljnim licima i ulazim u podzemni prolaz. Tu su.

Srećna sam što ih ponovo vidim… Tužna sam što ih ponovo vidim.

Na prljavom betonu odnekud dovučen mali dušek iz dečjeg krevetića. Na njemu njih dvojica. Skupljeni. Svojim sićušnim telima greju jedan drugog. Stariji je smeđokos, mlađi je plavušan. Prsti mi teško prolaze kroz grubu predugo neopranu dečju kosu.

Pokrivam ih, uvijam, tepam. Spuštam između njih topao doručak kupljen u obližnjoj pekari i obećavam da ću i sutra doći. Ne čuju me. Spavaju. Nikada me videli nisu. A meni, otkad sam ih prvi put ugledala, samo su oni pred očima. Još čujem mlečne zubiće kako cvokoću na uličnoj hladnoći.

Deca ulice. Ničija deca.